Korporativni ambijent i udomaćeni radni prostor

Diskusija o uredskim prostorima možda nije u žiži suvremenih arhitektonskih diskusija, no trend ‘humaniziranja’ radnog okoliša postaje sve zanimljiviji korporacijama koje se nastoje pokazati socijalno osjetljivima i pružiti svojim zaposlenicima više udobnosti, ležerniji okoliš, neformalne radne ambijente koji bi, barem nominalno, trebali stimulirati nehijerarhijske radne odnose i intenzivniju razmjenu ‘kreativnosti’. Posebno eksponiran primjer tog trenda su uredi Googlea koji u sklopu radnih prostora nude razne gadgete za razonodu, opuštanje i odmor, a taj trend slijede i druge tvrtke, uglavnom iz domene visokih tehnologija i kreativnih industrija. No ti ‘novi’ ambijenti uglavnom više sliče na hibride dječjeg vrtića i lounge bara, što upućuje na to kako se percipira suvremena kreativnost i suradnja – kao gotovo infantilni proces u kojem primarno sudjeluju mlađe generacije. Utoliko ti ambijenti često djeluju gentrifikacijski, a iza neformalnosti dizajna se krije i nesigurnost suvremenih radnih odnosa koje opisuju sociolozi poput Richarada Senetta u Kulturi novog kapitalizma ili Zygmunta Baumana u Tekućoj modernosti. U situacijama u kojima se nominalno stimulira horizontalnost i izrazita pokretljivost radne snage kako unutar same tvrtke tako i na tržištu radne snage, privrženost prema tvrtci kao radnom kolektivu je manja, a socijalni odnosi nejasniji ili nestabilniji. Drugu krajnjost naoko predstavljaju bolje ili lošije dizajnirani generički korporativni prostori čija ujednačenost i standardiziranost ne potiče identifikaciju zaposlenika s prostorom, a često složeni socijalni odnosi unutar korporativnog okruženja nisu predmet arhitektonske artikulacije. U hrvatskom kontekstu temu korporativnih interijera kao specifičnog arhitektonskog žanra posebno ozbiljno je istraživala Vedrana Ergić, prvo u tandemu s Markom Murtićem, a zatim i samostalno.

Prilikom preuređenja upravne zgrade Adris Grupe, smještene uz rub povijesne jezgre Rovinja u lijepom bivšem industrijskom kompleksu kojeg je rekonstruirao Marijan Hržić, Ergić je pošla od koncepta koji usklađuje tri različita aspekta arhitektonske artikulacije korporativnog sjedišta, pri čemu su sve tri razine jednakopravne i međusobno zavisne. Prvi i posebno osjetljiv aspekt odnosi se na razumijevanje i interpretaciju običaja i rituala korporativnog života uprave jedne od najutjecajnijih hrvatskih tvrtki. Drugi aspekt odnosi se na logistiku i organizaciju radnih i drugih procesa u rasponu mjerila od jedne radne jedinice do cijelog sustava zgrade. Treći aspekt odnosi se na pojavnost zgrade i oblikovanje svih perceptivnih svojstava radnog okoliša pri čemu se Ergić ne bavi samo vizualnim aspektima, nego i zvukom, taktilnim doživljajima i posebice osjećajem bivanja u prostoru koji bi, prema mišljenju autorice, trebao biti blizak ‘udomaćenoj’ atmosferi. Dakako, sva ta tri aspekta trebaju odražavati i prestiž korporacije. Ergić uspijeva postići neuobičajenu ravnotežu između elegantne, gotovo svečane estetike i udobnosti svih ambijenata.

Ergić je radila u osjetljivim uvjetima: trebalo je intervenirati u austrijskoj historicističkoj zgradi pod zaštitom koja je već ranije bila redizajnirana, a opseg njene intervencije se mijenjao i širio u više navrata. Prostorna dispozicija je složeno, kolažno rješenje u kojem se isprepliću novoprojektirani prostori i lagano dotjerano zatečeno stanje. Opseg intervencije nije bio definiran od početka, nego se projekt postupno širio kroz zgradu. Središnje mjesto projekta je veliki sklop na drugom katu s prostorom predsjednika Uprave Adris grupe u kojem se Ergić poigrava temom pristupačnosti ‘jezgri moći’. Sklop je vidljiv s glavnog stubišta i pristupačan kroz ostakljenu pomičnu stijenu, no sama soba predsjednika Uprave i s njom povezana soba za sastanke su skrovite jer su dvoja vrata integrirana u reljefni zid i praktički nevidljiva. Veći dio prostora u prizemlju je temeljito reorganiziran i preoblikovan, što je zahtijevalo i građevinske zahvate u strukturi zgrade.

Nekada skučeni prostor glavnog ulaza je rastvoren jer je veliki prijemni pult povučen dublje u nutrinu zgrade, a bočno se otvara prostor za boravak i čekanje na kojega se u logičnom slijedu nadovezuju ostali sadržaji: uredi i soba za sastanke. Lijepo konzolno stubište je restaurirano, a u središnji prostor između stuba smještena je svojevrsna instalacija sačinjena od grozda cijevi-lampi Piera Lissonija koje je Ergić redizajnirala, uz odobrenje autora, radi potrebe prilagodbe svojim specifičnim zamislima. Najvažniji dio intervencije na prvom katu je nova kuhinja. S obzirom na višegodišnju suradnju s TDR-om i Adris grupom upravo na osjetljivim interijerskim temama, Ergić je dobar poznavatelj interne dinamike tvrtke koje je interpretirala i ugradila u organizaciju prostora.

Osnovna projektantska strategija bila je ostvarivanje logičnih prostornih veza i sekvenci između pojedinih funkcionalnih sklopova te insertiranje kontejnera ili blokova s utilitarnim ili specifičnim funkcionalnim sadržajima. Kontejneri s toaletima ili blokovi s uredskom opremom dijele prostore u podcjeline koje se razlikuju u načinima korištenja: prednje fronte blokova prijemnog pulta i bloka za tajnice u prizemlju pokazuju savršeno uredno lice, dok sa stražnje strane, koju Ergić zove backstage, skrivaju opremu, uredski materijal i radne procese. Preostaci prostora također su iskorišteni za razne tehničke ili pomoćne sadržaje. Iako i organizacija i estetika interijera korespondiraju s predodžbom uprave moćne korporacije, ambijent je gotovo kazališno insceniran, s pojedinim ‘dramatskim’ akcentima u kojima, primjerice, osvjetljenje naglašava potprostore i grupe za sjedenje u zajedničkim prostorima ili je pak stvoren ugođaj privatne radne sobe ili dnevnog boravka u uredima.

Ergić posvećuje posebnu pažnju usklađivanju infrastrukturne opreme kuće – klimatizacije, opće rasvjete i drugih tehnoloških elemenata – s definicijom prostora, pa su blokovi s instalacijama kompozicijski usklađeni sa svim horizontalnim i vertikalnim, starim i novim plohama. Spojevi ploha i detalji su minuciozno projektirani pa je, primjerice, staklena ploha vjetrobrana bez šprljaka ugrađena u fuge između kamenih blokova na podu. Sve nove obloge, zidove i plohe raščlanjene su vertikalnim potezima koji su ili fuge u spojevima ploha ili reljef u predvorju sklopa s prostorom za predsjednika Uprave. Na taj način ujednačen je sustav artikulacije vertikalnih ploha i prikrivena razlika između pomičnih i fiksnih elemenata. U komponiranje prostora ugrađena su i druga sustavno provedena pravila kao što su veliki metalni okviri-portali na mjestima prodora kroz stare zidove. Fleksibilnost u korištenju prostora i korištenje pomičnih stijena koje ‘nestaju’ u procjepima jedna je od kontinuiranih tema u radu Ergić, što je slučaj i u Adrisu. Na više mjesta iskorištene su automatske, strojno pomične stijene, a pažnja je posvećena i tehnologiji i koordinaciji njihovog otvaranja i zatvaranja pa tako asimetrično postavljene plohe u istom trenutku nestaju u zidu. Taj detalj dobro ilustrira gotovo opsesivni napor koji je Ergić uložila u ‘totalni dizajn’ i pažnju posvećenu svakom detalju, od ručnika u toaletima, preko dobrog ukusa prilikom odabira namještaja i umjetnina iz kolekcije Adris, do svih elemenata prostorne artikulacije. Upravo iz projektantske kontrole proizlazi osjećaj korporativnog prestiža obzirom da uglavnom nisu korišteni skupi materijali, oprema nije ekstravagantna nego znalačka i radi se o klasicima od kojih su neki tek ponovo ušli u proizvodnju (na primjer, stolovi Jeana Prouvéa). Pojedini plemenito ostarjeli komadi zadržani su iz prethodne faze.

Projekt interijera upravne zgrade Adris grupe ne pretvara se da je nešto što nije: jasno odražava strukturu i visoke ambicije tvrtke i naoko u potpunosti pripada ‘korporativnom dizajnu’. No rješenje nudi scenarije korištenja proizašle iz poznavanja i radnih procesa i socijalnih odnosa unutar tvrtke, oslanja se na set projektantskih pravila koje različite prostore povezuju u cjelovit sustav, donosi funkcionalne inovacije, pa čak i educira korisnike u ‘održavanju reda u uredu’. Utoliko je svojevrsna ozbiljnost kojim odiše taj prostor možda čak i više posljedica senzibiliteta i projektantske metode Ergić, nego zahtjeva investitora.

Maroje Mrduljaš

Oris 80, 2013