Autorsko u generičkom

Ukoliko postoji arhitektonski tip koji je na globalnoj ikoničkoj razini označio velegradski identitet grada druge polovice dvadesetog stoljeća, onda je to poslovni neboder. Ta ikonična urbana figura, naravno, američki je izum a Evropski gradovi dugo su čuvali svoje povijesne vedute od upada modernističkih kula birokracije. Sa 21. stoljećem sve se mijenja pa se čini da će, nakon Bilbao efekta uslijediti i efekt falusodinih korporativnih gradnji koje su već zadesile i konzervativni London i skladnu Barcelonu. No, uz fenomene poput iskazivanja korporativne moći ili pak oduševljenje „kulturom zgušnjavanja“, poslovni neboder u svojoj je prostornoj biti određen neutralnim, otvorenim, generičkim tlocrtom.

Zagreb tijekom svog modernog urbanog razvoja nije bio nesklon tipologiji nebodera, štoviše, u vizijama arhitekata on je obljubljen kao ipak ostvariv simbol velegrada, dok je rješavanje temeljnih urbanističkih problema i dvojbi ostavljano po strani. Nakon stagnacije od više od otprilike četvrt stoljeća, poslovni neboder se u Zagreb vraća sa velikim devloperskim zanosom.
Izgradnjom više nebodera i brojnih novih poslovnih zgrada u Zagrebu tijekom nekoliko posljednjih godina mijenja se i karta teritorijalne distribucije poslovnih prostora i tipova tvrtki koji ih nastanjuju. U socijalizmu su nebodere uglavnom nastanjivale velike i prestižne kompanije poput Industrogradnje ili Vijesnika, neboderi su bili „monokorporativni“. Nastupom kapitalizma, vodeći protagonisti novog ekonomskog poretka: razni poduzetnici, zastupnici stranih korporacija, odvjetničke tvrtke i zubari preferirali su velike donjogradske stanove kao znak prestiža. Danas se stvari mijenjaju što je i bilo za očekivati izgradnjom arhitektonski ambicioznog Eurotowera na lokaciji uz „pravu“ gradsku aveniju a ne ulicu neuglednog imena.

Jedan od prvih znakova tog logičnog trenda jest interijer ugledne odvjetničke tvrtke koji zauzima polovicu kata jednog od tornjeva zagrebačkih „twinsa“. Ured je projektirala Vedrana Ergić čiji pristup obilježava visoka zanatska vještina, nastojanje da se interijer artikulira prostorno a ne dekorativno, te estetika bazirana na pomnom usklađivanju materijala i klasika modernog i suvremenog mobilijara. Prilikom projektiranja ureda DTB, Ergić se susrela sa specifičnostima zadatka gradnje u generičkom ambijentu: u strop se ne može intervenirati dok je materijale poda ekonomično birati iz ograničene standardizirane ponude. Ergić se u takvim okolnostima usmjeruje na moguće i projektira te ulaznu sekvencu i hodnik dijeli na pod-prostore putem funkcionalnih slobodnostojećih blokova-ormara. Kako bi u ambijent unijela očekivano ozračje elegancije, Ergić zid iza prijamnog pulta koji zatvara «kutiju» dvoranu za sastanke oblaže u orahov furnir kojeg kroji iz manjih segmenata složenih tako da se istaknu razlike u teksturi i dobije naglašeni grafizam. Prostor za čekanje stranaka i odmor je duhovita kompilacija jednostavnih kultnih stolica Charlesa i Ray Eemesa od savijane šperploče i plastike koje su atipične za ovu vrst prestižnih ambijenata. Grupa za sjedenje je natkrivena „sjenicom“ sastavljenom od modularnog plastičnog „tkanja“ sa floralnim motivom koju su dizajnirali Ronan i Erwan Bouroullec. Motiv tog trendovskog baldahina primijenjen je i kao zastor uz sobe za sastanke.

Zahtjev investitora za podjelom prostora u klasične zatvorene urede je u osnovi proturječan generičkom plitkom tlocrtu nebodera obmotanog između pročelja i masivne jezgre sa vertikalama. S tom zamkom Ergić polemizira time što iz unutarnjeg hodnika otvara pogled prema pročelju na mjestu prostora kopiraonice i naoko nefunkcionalnog procjepa između dva ureda. Baš taj procjep je i taktička pukotina u introvertnom ambijentu odvjetničkog ureda, jedino mjesto na kojem je ostavljen trag otvorenog tlocrta. No, neprirodni razmještaj ureda-kutija u nebodere uobičajena je situacija koju neposredno uzrokuju generički tlocrt i presjek projektirani za «nepoznatog naručitelja». Tek rijetki primjeri poput nedavno dovršenog nebodera New York Timesa Renza Piana nadilaze tu kontradikciju zahvaljujući sofisticiranom presjeku. Ergić je tako prilikom projektiranja ureda DTB susrela sa konceptualnim problemom ugradnje konvencionalnih ureda u neboder kojeg je uspješno riješila sukladno prostornim resursima.

Maroje Mrduljaš

Čovjek i prostor, 07-08 2008 /650-651/