Interijer zadovoljstva

Postmoderna nas je, shvaćanjem da je ljepota u oku promatrača, dovela do posvemašnjeg relativizma. No, taj relativizam, kao uostalom i estetika ružnoga ili druge krajnosti, nije se ukorijenio u našoj svijesti. Ironično bi se moglo reći da jest u svakodnevnici, u onom što nas okružuje izvan našeg doma. Većina ljudi ipak razaznaje što je lijepo i što oku ili umu čini ugodu. U tim se razmišljanjima uvijek nekako vraćamo drevnim načelima: Vitruvije nas poučava da se u arhitekturi jedino iz oblika saznaje ‘kakva se stvar prikazuje’. Bolje od opisa stilskih značajki, oblik otkriva smisao ako mu brižljivo proučimo sastav, i to alatom kojim je stvoren: ravnalom, šestarom i kutomjerom.

Budući da arhitekt ne stvara samo u prostoru, nego i u vremenu, danas su alati simbolični (digitalizirani), ali jedno je ostalo isto od antike do danas – između naručitelja i arhitekta mora postojati povjerenje. Upravo je to golemo povjerenje klijenta, iznimno rijetko u profesionalnom djelovanju arhitekata, presudilo što je Vedrana Ergić baš projekt za odvjetnički ured Nermine Stančić-Rokotov odabrala predstaviti kao onaj za koji je imala najveće povjerenje naručitelja. Vedrana je klijentici predstavila svoju zamisao i procjenu troškova. Već nakon dva dana počeli su radovi, a gospođa Nermina je u gotov ured ušla tri mjeseca kasnije kad je izgledao kao na našim fotografijama. Uistinu se ne događa često da klijent ne dolazi kontrolirati radove.

Nekoć su arhitekti djelovali u okviru onoga što se nazivalo shemata, zadanih pravila, normi, propisa i naputaka. Usprkos tomu, to ih nije sputavalo da budu inovativni, samosvojni, da ostave svoj trag u prostoru i vremenu. U povijesti ljudske civilizacije riječ inspiracija novijeg je datuma. Tako, primjerice, antički graditelji nisu znali za nadahnuće, ali su svoju vještinu i umijeće izražavali s jedne strane u shemama i konstrukcijskim zadatostima, a s druge u tihom, kreativnom odmaku od njih. Tako su zamalo tisućljećima konvencije u stilovima i stilovi konvencija opstajali upravo preko sloboda kojima autor oslobađa energiju iz srži samih shema, da bi, najčešće, ispunio neku narudžbu.

Danas se pak ponajviše govori o autorskim i stvaralačkim slobodama, o nadahnuću i izvornosti, o samorealizaciji, o osobnom stilu, o naručitelju kao nužnom zlu itd., a naposljetku bi se moglo dodati i o korisniku kao kolateralnoj žrtvi. Još prije pola stoljeća Christian Norberg-Schulz je rekao: ‘Situacija je vrlo nepovoljna. Odsutnost uzajamnog povjerenja među sudionicima i nedostatak prilika za suradnju na zajedničkoj osnovi smanjit će mogućnost da nove zgrade i projekti ispune svoju svrhu na zadovoljavajući način. Arhitektima je žalosno da moraju raditi bez ikakve objektivne kritike i samokritike.’

Je li tome doista tako? Na čemu temeljimo povjerenje: na znanju, stručnosti, iskustvu, preporuci, ukusu ili možda čak nekom špurijusu ili zajedničkom svjetonazoru? Je li povjerenje pouzdanje u to da će razvoj situacije ili događaja imati pozitivan ili očekivani tok, pa i ishod? Povjerenje je uvjet suradnje jednoj od najcjenjenijih mladih arhitektica – Vedrani Ergić, pa možemo reći kako je pouzdano dokazano da je projekt za odvjetnički ured Nermine Stančić-Rokotov primjer koji je na zadovoljstvo projektanta i investitora rezultirao interijerom ‘zadovoljstva’.

Artikuliran je kao prostor bez čvrste klasične definicije, na predlošku tipičnog stana zagrebačkog donjogradskog bloka. Prostor je podijeljen na dva funkcionalna dijela – introvertirane sobe partnera i  open space s ostalim funkcijama od ulaznog prostora, arhive do pomoćnih radnih mjesta, gdje su pojedine funkcionalne grupe podijeljene interpolacijom interijerskih elemenata. Tako nastale podzone zajedničkog dijela prostora omogućuju nesmetano odvijanje svih programa uz istovremeno percipiranje cjeline, čime je izbjegnut klasični problem sličnih tipologija s uobičajenim nizanjem manjih prostornih cjelina i posljedicama gubitka uporabnih zona te kvalitetnog doživljaja veličine prostora. Jedinstvo i fluidnost zajedničkog dijela prostora podcrtani su i znatno spuštenim stropom koji, uz to, skriva i svu popratnu infrastrukturu. Strateška pozicija dominirajuće obloge, pozicionirane uglovno, s diskretno interpoliranim vratima ormara i ulazom u sporednu prostoriju istovremeno skriva dodatne funkcije i sugerira mogućnost postojanja dodatnih sektora ureda.

Mladena Belamarić

Elle dekor 9, 2010