Promjenjivost

Statično ili pokretno?

Povijest moderne arhitekture obilježena je raznim otvorenim pitanjima, posebno pitanjem funkcije. Tom širokom polju arhitektonskih istraživanja s matematičkim konotacijama pripisuju se vrlo različita poimanja instrumentalnih svojstava građevnog volumena, od mjerljivih, razmjerno pragmatičnih problema iskoristivosti i režima korištenja površina do konceptualnih tema doživljaja i organizacije antropološkog prostora. Svi konstitutivni elementi građevine mogu imati neku funkciju: organizacionu, tehničku, vizualnu… Funkciju arhitekti tumače različito, pri čemu se temeljno pitanje smješta u odnose građevnog tijela i načina njegovog korištenja. No jesu li ti odnosi uređeni statičnim ili pokretnim građevnim elementima? Može li fiksirana konfiguracija građevnih tijela na sebe primiti mnogostruke oblike njegovog korištenja? (Strukturalisti su smatrali da je to moguće.) Može li se nepokretna forma projektirati na takav način da prihvati ili čak stimulira različitost ponašanja i ophođenja u prostoru? Ili je primjerenije ponuditi promjene u građevnom tijelu na koje korisnik, protagonist dramaturgije u prostoru, ima neposrednog utjecaja?

Arhitektonska protetika

Gerrit Rietveld (Schröderhuis, Utrecht, 1924) i Pierre Chareau[1] (Maisone de Verre, Pariz, 1932), autori sa zajedničkom poveznicom u studioznom bavljenju mobilijarom, su u različitom projektantskom, no sličnom konceptualnom registru ponudili svoje radikalne odgovore na taj problem. I Rietveld i Chareau su smatrali da su promjenjivost i mehanička gibljivost građevnog volumena jedan od ključeva za modernost arhitektonskog prostora. Dok je Riteveld inzisirao na plastičkim kvalitetama naslonjenim na stolarsku rudimentarnost u izvedbi, Chareaua je zanimala ekstravagantna posvećenost sofisticiranim tehničkim rješenjima i gotovo mističnoj predodžbi o arhitekturi koja se uređuje i djeluje poput uređaja. Promotri li se ishod njihovih istraživanja, riječ je o eksecesima, artističkim eksperimentima namijenjenim vrlo specifičnim korisnicima. I Schröderhuis i Maisone de Verre navode na vrlo specifično viđenje građevnog tijela koje se prema ljudskom tijelu i ponašanju u prostoru uspostavlja kao njegovo protetičko proširenje, kao tehnički instrument koji unapređuje korisnikovu spospobnost da koristi prostor kao kiborg podržan mehaničkim organima. (Interes za protetičke, tehničke nadogradnje ljudskog tijela u avangardnoj umjetnosti tih godina ilustriraju foto-kolaži El Lisitzkog poput autorportreta „Konstrukter“ iz 1925.) No, proteze se izrađuju prema mjeri, za korisnika. Promjenjivost građevnog tijela nije univerzalna nego ekskluzivna funkcija čvrsto priljubljena uz korisnike. Schröderhuis je udomljavala gospođu Schröder sve do njene smrti 1985, Maisone de Verre je dobro služila liječnika Jean Dalsacea, a zatim i obitelj njegove kćerke do 2006. godine.

„Prostor rotacije“

Devedesete godine donose novi interes za promjenjivost građevnog tijela, naročito u radu Stevena Holla i njegovog otkrića „hinged space-a“, u doslovnom prijevodu „prostora šarki“ artikuliranog rotacijama. U stambenoj zgradi u pokaznom naselju u Fukoki (1991.) „prostor rotacija“ koordiniran s presjekom u nutrini zgrade formira nevjerojatno kompleksnu situaciju „Kineske kutije“. Šarka postaje ključno tehničko sredstvo, pa zatim i metafora koncepcije koja omogućuje radikalizirano poimanje građevnog tijela kao promjenjive konfiguracije. Tako za idući realizirani „prostor rotacije“ – Storefront Gallery (1993) u New Yorku Kyong Park kaže: „Nema zida, nema barijere, nema unutrašnjosti, nema prostora, nema građevine, nema mjesta, nema institucije, nema arhitekture, nema Acconocija[2], nema Holla, nema Storefronta“. Šarka, dakle, dovodi do stanja kontrolirane nestabilnosti a plohe postaju višeznačne i u funkciji pregrađivanja/povezivanja prostora i u funkciji korištenja – rotiraju se i po horizontali i po vertikali. Protetička uloga šarke ovdje se ne odnosi primarno na ljudsko tijelo ili konkretni skup osoba nego na karakter samog prostora, a zatim i na događaje koje „prostoru rotacije“ udomljuje.

„Prostor klizanja“

Vedrana Ergić i Marko Murtić se na hrvatskoj arhitektonskoj sceni prvi puta ističu nagradom 29. Zagrebačkog salona za interijer Boutiquea „Collage“ (1994.) u Masarykovoj ulici u Zagrebu. Rad se od ostatka tada aktualnih interijerskih uradaka izdvajao „tvrdom“ estetikom betona i metala, no pravi značaj tog interijera se nalazi u ideji promjenjivosti njegove konfiguracije. Svi interijerski elementi: betonski panoi obješeni na čelične traverze, metalni pregradni paravani i pomična kolica su funkcionirali kao pokretni mehanizam unutar ambijenta obilježenog fantazmagoričnom industrijskom imaginacijom. Ovdje je pojavnost projekta jednim dijelom posljedica nastojanja da se interijer eksplicitno artikulira kao karta putanja pomičnih autonomnih naprava, pa prostor nema nikakvu čvrstu definiciju. Grubi i teški materijali uvjetovali su projektanstku disciplinu i koncentraciju u osmišljanju i nadzoru izvedbe detalja potrebnih da se cijeli mehanizam stavi u pogon. Ta koncentracija postat će preduvjet projektantskih postupaka tandema E-M.

Konceptualne metode E-M se dalje razvijaju pod bitnim utjecajem okolnosti u kojima njihovi projekti uglavnom koloniziraju zatečene građevne strukture. Dok je volumen „Collagea“ bio jednostavno zaustavljen na vanjskoj opni, u većini budućih projekta Ergić i Murtić se suočavaju sa masivima zidova i zatvorenim prostornim dispozicijama. Rastvaranje građevnog tijela i ostvarivanje barem fragmentarne protočnosti prostora postaje njihov stalni predmet interesa. E-M ruše, razgrađuju i ugrađuju, hvatajući se na nosive elemente između i oko kojih razvijaju nove scenarije korištenja i artikulacije prostora. Brzo se odmiču od robusnosti „Collagea“ i usavršavaju umijeće projektantske pedantnosti i uglađenosti. Rezultati kojima E-M teže proizlaze iz total-dizajna, ali ne primarno na estetskoj nego na tehničko-zanatskoj razini vladanja interijerskim elementima. Pri tome potpuno kontrolirano i integralno barataju interijerskom infrastrukturom, oblikuju originalna, netipska rješenja pregradnih stijena i pažnju posvećuju spojevima i sudarima ploha. „Uglačani“ estetski rezultati posljedica su tog praktički opsesivnog projektantskog napora da se obuzda i geometrijski uredno posloži množina elemenata apliciranih na nutrinu tijela zgrade.

Uslijed pojava razmaka između novih i starih struktura E-M otkrivaju mogućnosti uporabe međuprostora različitih širina, od procjepa u koje utapaju klizne stijene (Poslovni prostori uprave TDR-a u Gundulićevoj ulici, Zagreb) do funkcionalnih niša sa uporabnim sklopovima (Radionica i showroom u Selskoj ulici, Zagreb). Pokretljivost razdjelnih panoa je glavno sredstvo putem kojih se E-M suprotstavljaju proturječnim zahtjevima utilitarne zatvorenosti i doživljajne otvorenosti, a njihovi projekti postaju „prostori klizanja“ obujmljenih preklapajućim opnama različitih svojstava providnosti – transparentnim, translucentnim, punim. „Prostori klizanja“, naravno, ne podrazumijevaju apsolutnu transformabilnost funkcije nego omogućuju varijacije u režimima korištenja, a posebno različite doživljaje prostora.

Ambivalentni potencijali „prostora klizanja“ naročito dolaze do izražaja u momentima kada formiraju eksterijersku opnu što E-M potenciranju preklapanjem definicija vanjskog i unutarnjeg prostora. U rekonstrukciji vile na Šalati taj postupak je proveden neočekivanim smjerovima klizanja fasadnih elemenata – jedna stijena kliže u eksterijer gdje postaje slobodnostojeći pano, a druga stijena tone u debljinu zida. Kako međukatna ploča izlazi izvan ravnina panoa, ona je u zoni preklapanja vanjskog i unutarnjeg istovremeno i strop sobe i nadstrešnica terase. Pod se prelijeva iz terase u interijer pa je tako ambivalencija razgraničenja/spoja vanjskog i unutarnjeg usložena.

Prilikom projektiranja vlastitog stana na Ribnjaku, E-M naprežu mogućnosti „prostora klizanja“ do krajnosti. Pod i strop i osnovu zatečenog konstruktivnog sistema shvaćaju kao fiksirane datosti unutar kojih razvijaju „klizeću“ strukturu pregrada pa stan može implodirati. Zasnovan na bazi razmjerno konvencionalnog tlocrta, stan na Ribnjaku je rasklopiv do konfiguracije kojom se nastoji postići svojstva totalnog protočnog prostora. Projekt u tome uspijeva onoliko koliko to dozvoljava nametnuto usmjerenje prema jedinoj potpuno slobodnoj vanjskoj stijeni. I podovi i pregradni blokovi kriju skladišne „džepove“ i servisne niše pa je rasklopivost prostorne dispozcije podržana utiliziranjem procjepa između postojeće struktutre i nove opne obloga. “Prostor klizanja” upravo i zahtijeva domišljatost u rasporedu takvih skrivenih, služećih pod-prostora u svrhu što većeg rasterećenja pregrada od svake funkcije koja nije u službi razdiobe/povezivanja. U stanu na Ribnjaku takav pod-prostor pojavljuje se u zoni pripuštanja povišenog drvenog poda terase u interijer čime u dnevnom boravku nastaje klupa za sjedenje.

Nova pravila žanra

„Prostori klizanja“, zahtjevni za projektiranje i izvedbu, posebna su forma raskoši i jedne specifične arhitektonske opsesije nadilaženja zadatosti vlastitog medija. Arhitektura i jest i nije podatna za prekoračenja i pomicanja granica koja su vezana za poimanje građevnog tijela kao temeljno statičnog mehanizma s pojedinim pokretnim elementima poput vrata i prozora. Ta prekoračenja su uvijek izazov, povod za preispitivanje, prilika za provokaciju. S druge strane, utilitarnošću i fizičkim zakonima determiniran medij obilježen idejom solidnosti je teško racionalno nadići razgrađujući njegove temelje, pa se kritička prekoračenja prije dešavaju u konceptualnim performulacijama postojećih graditeljskih sredstava i situacija nego u izmišljanju potpuno novih opcija. Pokretna, fizički promjenjiva arhitektura može biti prikladno interijersko rješenje s tim da je uvijek pitanje koliko su unaprijeđene performativne, a koliko diskurzivne kvalitete prostora. Obzirom da većina njihovih radova spada u sferu poslovanja ili stanovanja višeg standarda stječe se dojam da diskurzivno ipak prevladava – transformabilnost ovdje nije posljedica nužde nego prilika za odmak od konvencije što pogoduje i investitoru i projektantu. Rad E-M treba tumačiti i u svjetlu ikonografskih očekivanja ekonomski i sociološki izdvojene skupine korisnika. Protetička uloga arhitektonskih elemenata se ovdje nadograđuje na mise-en-scène specifičnih scenografija i koreografija u prostoru vezanih za korporativno poslovanje ili mondeno obitavanje. „Prostori klizanja“, a ne namještaj ili sami materijali, postaju sredstvo označavanja ambicije i investitora i arhitekta. U tom smislu su E-M pokazali mogućnost uspostave novih žanrovskih pravila u prestižnim interijerima u Hrvatskoj, čineći i od takvih, često i estetski i funkcionalno kruto postavljenih zadataka područje arhitektonskih istraživanja u kojima ideja i predanost često nadilaze budžet.

Maroje Mrduljaš

Čovjek i prostor, 09-10 2006 /628-629/