A³

Dihotomija zagrebačkog donjogradskog stana početak je razmišljanja o interijeru arhitektonskog para AAG dizajn centra Vedrane Ergić i Marka Murtića.
Tlocrt kao prva metamorfoza misli ondašnjih i današnjih autora sažima se u jednu spoznaju o trodijelnom karakteru. Odnosno, povezane sobe orijentirane prema ulici prvi su dio ove tipologije.
Neki te povezane (prolazne) sobe još nazivaju anfiladom. Drugi dio su sobe površinski i oblikovno skromnije i redovito orijentirane prema dvorištu donjogradskog bloka. Treći dio je katalizator ova dva antipoda, prikazan kao dugi hodnik.
Ova tlocrtna tipologija razvijena je krajem prošlog i početkom ovog stoljeća. Stoljeća u kojem su se izredali ratovi, umjetnički pokreti i tehnologija kao reklamne poruke.
Paralelno se razvija poredak koji ulicu riže decibelima i automobilima. Prvotni karakter soba gubi svoje primarno značenje, tako da mnogi donjogradski stanovi (uz galopirajuću navalu zakona tržišta) postaju predstavništva, agencije, advokature i slično. Na klasicističkim i secesijskim pročeljima osim kućnog broja ili imena arhitekta postavljaju se metalne ploče. Jedna od tih metalnih ploča postavljena je u Gundulićevoj ulici 63, a na njoj piše: “Tvornica duhana Rovinj – predstavništvo Zagreb”.
Interijer predstavništva i ureda baziran je na pravilima i poretku.
Iz poretka nastaje projekt.
Ovaj projekt na inteligentan način zadržava trodijelnu tipologiju.
Time još jednom potvrđujemo spoznaju o funkciji. Funkcija, ma kakva god ona bila, u službi je projekta, kao skela graditelju ili štafelaj slikaru.
Učestalim preispitivanjem ZAŠTO. Projektom autori dolaze do riječi KAKO. Riječima KAKO govorimo o OBLIKOVANJU. Oblikovanje je ODLUČIVANJE i ODABIR. Matematika, ritam apstraktnih oblika i hijerarhija odabir su autora.
Ponavljanjem istih elemenata matematiku i muziku spaja u jedinstvenu primisao o Asterionovim sobama.
Pomicanjem kliznih vrata na rubovima novih zidova više soba postaje jedna.
Ti zidovi obloženi alcatarom i tamnim drvom postavljeni su kao svojevrsni totemi.
Klizne stijene (vrata) njihova su “krila”.
Pravokutno izrezani stropovi s difuznom rasvjetom te zidovi kao bijelo i pod od egzotičnog parketa kao crno, svojim akromatizmom kao misli autori interijer ne prezentiraju kao sebe samog, već on koristi sve svoje krajnje mogućnosti u svojstvu postamenta ili scene.
Onda se na tim postulatima može slikovito suprotstaviti pravilan raster paprati na početku hodnika i potpuna askeza sanitarija kao svojevrsne fotografske crne kutije na kraju hodnika.
Ovaj interijer, bez obzira na efemernost svog imena i karakter prolaznosti, zavodi nas svojom jednostavnošću i navodi da mislimo na sasvim nešto drugo od onog što on trenutačno jest.

Ante Nikša Bilić

Oris 4, 1999