Propuh u vrtu

Prema jednoj od definicija tipologije foliea, vrtne građevine bez definirane funkcije, njihova je uloga primarno dekorativna. Povijesni su primjeri foliea osamnaestog stoljeća sudjelovali u građenju slikovitih narativa parkova koji su evocirali udaljena vremena i egzotična mjesta kao što su antika ili Kina, a ponekad su, u duhu romantizma, bili oblikovani kao ruševine. Dekorativno nije nužno pejorativni izraz – moderni revivial folie doživljava tijekom osamdesetih i tada služi kao prilika za radikalni eksperiment, za čisti ‘užitak u arhitekturi’ ili kao subverzija motivirana tada aktualnim dekonstruktivističkim teorijama. Užitak vezan uz arhitekturu foliea je dvostruk. Arhitekt uživa u projektiranju oslobođenom utilitarnosti, a građani uživaju u artefaktima koji su rezultat ‘autonomnih’ prostornih istraživanja što folie približava nekim tipovima instalacija i skulptura u javnim prostorima. No, arhitekti kada projektiraju folie, ne iskoraćuju iz svoje discipline, koriste sredstva i medij kojim se i inače bave s idejom da stvore prostorno uzbud­ljive, pa i ‘dekorativne’ situacije. A funkcija ili, ljepše rečeno, namjena može ili ne mora doći poslije. Također, na taj se način obogaćuje korpus svih prostornih istraživanja, bez obzira kakvog porijekla bili.

Vrtni se paviljon obiteljske kuće u Osijeku, koji je dobio ‘nadimak’ vila Propuh, također može interpretirati kao folie. Projekt se nastavlja na istraživanja transformabilnosti prostora koja Vedrana Ergić, samostalno ili u tandemu s Markom Murtićem, provodi još od prve polo­ vine 1990­ih. No, dok su prethodni projekti arhitektice Ergić propitivali višestruke mogućnosti korištenja prostora, a pomične arhitektonske elemente koristili unutar vrlo precizno definiranih i složenih scenarija ‘namjene’, u vili Propuh je transformabilnost postala ‘dekorativna’, jer je mogućnost rotacije panela manje pitanje funkcionalnosti ili sasvim pragmatične potrebe, a više formalna i osjetilna tema.

Na planu fizičke strukture transformacija iz otvorenog u zatvo­reno je jednostavna vježba propitivanja odnosa unutarnjeg i vanjskog prostora. Transformacija ovojnice ‘unutarnjeg prostora’ odvija se rotacijom, a ne klizanjem panela i zbog toga nema one uobičajene ‘linije demarkacije’ između ‘eksterijera’ i ‘interijera’ kako u konceptualnom smislu (otvoreni paneli formiranju prijelazni međuprostor između unutrašnjosti i vanjštine), tako i u pogledu detalja jer ne postoje vodilice koje bi ‘iscrtavale’ granicu. Tako u rastvorenim ili polurastvorenim konfiguracijama prostor uvijek teče između vertikalnih ploha, ali nikad ‘preko’ crte razgraničenja. Tako paviljon nema praga koji bi točno označavao spoj interijera i interijera, nego se kao prag čita mjesto gdje započinje kameni pod/postament. Potpuno zatvorena konfiguracija čini se samo kao nulto stanje ili trenutak kada je folie ‘neaktivan’. Mijene prostora ne utječu neposredno i na mijenu funkcije, ili namjene i obrnuto.

No, osim transformacije ovojnice, postoji još jedan, ‘nevidljivi’ motiv koji sugerira upravo nadimak projekta. U ovisnosti o položajima panela i njihovim međuodnosima, vjetar i zrak različito struje kroz paviljon i stvaraju različite ugođaje i osjete – ‘ornamente’ strujanja zraka. Rotacijski paneli, za razliku od kliznih panela koji sugeriraju otpor horizontalnoj sili, direktno asociraju na pomicanje zbog strujanja vjetra. ‘Ornament’ ne mora biti samo grafizam ili struktura, nego i način na koji neki arhitektonski element utječe na mikroklimu, koja utječe na tjelesni osjećaj bivanja u prostoru. Kombinacije otvoreno – zatvoreno mijenjaju osjećaj boravka u vrtu, a interakcija između korisnika i paviljona omogućuje razgovor arhitekture s prirodnim uvjetima. Folie registrira vjetar i druge izvanjske okolnosti u onoj mjeri u kojoj korisnici reagiraju na njih.

Vedrana Ergić ostaje vjerna reduciranom arhitektonskom jeziku i ‘interijerskoj’ estetici (furnirane plohe), te naglašava horizontalne plohe poda i krova, koji na mjestu drže razmjerno korpulentne vertikalne lamele. Iako su proporcije lamela i masivnog stropa dobro usklađene, paviljon bi u oblikovnom smislu profitirao od smanjenja presjeka svih elemenata jer se već i sada čini kao da rotirajući panoi značajno sudjeluju u nošenju tereta gotovo jednako kao lamele. No, radikalniji konstruktorski zahvat vjerojatno bi bio prevelik ulog za jedan folie koji je u ovom slučaju nešto poput ‘vrtnog namještaja’. Vila Propuh je neuobičajena stilska vježba, a zanimljivo je da je taj eksperiment ostvaren upravo u stražnjem dvorištu jedne privatne kuće.

Maroje Mrduljaš

Oris 67, 2011